Enes Mehmedović iz svog rodnog mjesta Zvornika protjeran je 1992. godine. Utočište je pronašao u Tuzli, tačnije u Simin Hanu. Tu je živio sve do 2012. godine. Nestašica i neimaštinja natjerali su ga da bolju budućnost za sebe i svoje dvoje djece i suprugu potraži u Francuskoj.

Na nagovor prijatelja da je sve sjajno, te da može dobiti azil u francuskom Lyonu, Enes se u aprilu uputio put ove daleke države.

„Kada sam došao primili su me u azilantski centar, a zatim smjestili u hotel, ali ni blizu onakav kakvim su ga predstavljali oni koji su prije mene otišli“, kazao je za RTV Slon Mehmedović.

On tvrdi da u hotelu gdje je smješten najviše ima Bosanaca iz Kalesije, Zvornika, Sapne te veliki broj državljana Srbije i Albanije. Imamo krov nad glavom, ali po hranu idemo kao 1992. godine u Tuzli samo što niko ne puca po nama. Redovi su stotinama metara dugi, sa kanticom u ruci čekamo tako i po sat vremena da dobijemo doručak, ručak ili večeru.

Svi koji su nas zvali i obećavali da je ovdje sve „bajno“ slagali su nas. Išao sam na razgovor za azil, ali dobio sam odbijenicu, odnosno negativ te jedva čekam da napustim ovu državu i da se vratim u BiH. Nikada više ja neću kročiti na nečije tlo i tražiti azil, a našim ljudima poručujem nemojte nasjedati na laži, ovdje je katastrofa, spavamo zajedno sa miševima u tim nekim hotelima, ističe Mehmedović.

Enes Mehmedović je za RTV Slon kazao i to da za dvije sedmice kreće u BiH, ali kaže i da mu je spas što nije kao pojedini prodao kuću ili namještaj i da se ima gdje vratiti.

Svima koji imaju u planu da dođu ovamo poručujem da džaba ne bacaju pare te da taj novac sačuvaju jer azil neće dobiti, to su nam rekli u uredima gdje smo predavali papire. Ne pomažu više ni papiri da si bio u Srebrenici, da si ugrožen, da nemaš šta da jedeš njih ništa ne zanima, rekao je Mehmedović.